Hrvatska matica iseljenika
ima čast pozvati vas
na
svečano predstavljanje

HRVATSKOG ISELJENIČKOG ZBORNIKA 2009.

koje će se održati u utorak, 24. veljače 2009.
u 13 sati u HMI, Trg Stjepana Radića 3 u Zagrebu.

Zbornik će predstaviti:
Danira Bilić, ravnateljica HMI-a,
dr. sc. Vlado Šakić,
ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar,
dr. sc. Danijel Labaš, Hrvatski studiji
i
Vesna Kukavica, urednica.

Glazbeni program:
Barbara Othman, operna solistica HNK Osijek
Voditeljica: Ljerka Galic, prof.

Hrvatski iseljenički zbornik 2009. sa sažetcima na engleskom i španjolskom jeziku ima 8 tematskih cjelina, koje se sastoje od 44 samostalna autorska priloga, koji s više ili manje informacija povezuju 20 zemalja svijeta. Tematske cjeline bogate su raznorodnim tekstovima koje su pisali ugledni stručnjaci i vrsni publicisti iz zemlje i inozemstva.
Obrađene su teme vezane za materinski jezik iseljene Hrvatske i njegov današnji položaj u Australiji te zemljama EU, zatim teme vezane uz kulturnu baštinu hrvatskih zajednica u svijetu, te aktualnu umjetničku produkciju iseljene Hrvatske s posebnim naglaskom na elitnom književnom stvaralaštvu drugog i trećeg iseljeničkog naraštaja na jezicima domicilnih zemalja. U ovom se svesku Matičina godišnjaka posebno obrađuje najraseljenija regija – Dalmacija. Časopis, uobičajeno, donosi i niz zanimljivih priloga posvećenih pojedinim izazovima naših znanstvenika u dijaspori od Sjeverne i Južne Amerike do Australije i europskih zemlja s osvrtom na povratničke priče mladih znanstvenika.

September 14, 1934

350th years anniversary of Moravian Croats

(text below is from: Jugoslovensko-Čehoslovačka Liga, "Izvještaj o radu u godini 1934", Zagreb 1935, pp.11-13, partly deleted;
photo left is the monument settled on this occasion in Dobro Pole, taken from: Almanach Moravskych Charvatu, p.6)

Dne 14 septembra 1934 slavili su moravski Hrvati 350 godišnjicu svoga doselenja u novudomovinu. Tim povodompozvao je "Odbor za proslavu 350 godišnjice doselenja moravskihHrvata" u Frelichovu i Ligu na proslavu. Liga senajpripravnije odazvala pozivu, uputila proglasna građanstvo da se pridruži pozivu i sudjeluje na proslavi. Isto jepozvala Kraljevsku vladu, Bansku upravu i grad Zagreb. Isto dobno umolila je i građanstvo da pokloni što više knjigazamoravske Hrvate, jer se Liga brine za to da im osnuje u njihovim selima knjižnice na njihovommaterinskom jeziku. Pozivu odazvali su se mnogi građani i poklonili knjige i to:

Ministarstvo prosvjete Beograd — 66 knjiga
Banska uprava Savske banovine, prosvetno odelenje — 400 knjige
Odbor gđa za Strossmayerov spomenik (gđa Solalr) — 5 knjiga
(ima još u navedenom tekstu, ovdje nećemo sve prikazati. napomena autora ovoga bloga)

On September 14, 1934, Moravian Croats celebrated their 350th years' anniversary of settlement to their new "homeland". On this occasion, "Odbor za proslavu 350 godišnjice doselenja moravskih Hrvata" (Committee for the celebration of 350 years anniversary of Moravian Croats) in Frielištof (Jevišovka) invited the League (i.e. The Czechoslovak-Yugoslavia League) to the ceremony. The League accepted the invitation, and also appealed to citizens for participation to this ceremony. The League also appealed to the Kingdom's authority, Ban's administration and the city of Zagreb to take part in this anniversary. The League at the same time asked citizens to donate as many books to Moravian Croats, so that Croats in Moravian villages set up libraries with books in their mother tongue. To this appeal responded a lot of citizens, who donated the following books:

Ban's administration, Sava banovina, section of education — 400 books
Ministry of Education Beograd — 66 books
The committee of foundation for Strossmayer's monument — 5 books
(.....)

Dolazak naših delegata uz prisustvo predstavnika državnih i vojnih vlasti te našeg poslanika g. P. Grisogona bio jeneobično zapažen kao i njihovi pozdravi moravskim Hrvatima iz njihove stare domovine. Živila Čehoslovačkarepublika i Jugoslavenska Kraljevina, orili su se tih dana u mestima, gdje se prije kratko vrijeme čulo mnogonjemštine. (...)

Arrival of our delegate, accompanied by the state representatives, military authorities and our representative Mr. P. Grisogon, and their greetings to Croats in Moravia as well, received an extraordinary attention. "Živila Čehoslovačka Republika i Jugoslavenska Kraljevina" (Hail, Republic of Czechoslovakia and Kingdom of Yugoslavia!), people roared these days in villages where German had been prevailing until just before. (...)

U vezi s brigom za moravske Hrvate umolila je Liga Ministarstvo prosvjete da pošalje učitelja moravski Hrvatima. Molba je dosada u rješavanju, jer spada i u oblast rada Ministarstva inostranih djela.

Worrying about Croats in Moravia, the League requested the Ministry of Education to send a teacher to Croatian villages. The petition is in process, as this kind of matter must be handled by the Ministry of Foreign Affairs.

Jugoslovensko-Čehoslovačka Liga, "Izvještaj o radu u godini 1934", Zagreb 1935, str.11-13

* * * * *

Those who know anything about Moravian Croats, give us comments or information.

Spomin na Frielištof za 56 liet (odlomak/fragment)

Spomin na Frielištof za 56 liet

Kad va duhi skruoz naše hrvatsk selo huodim, vidim kako glavne cesta va Frielištof grie od sela Drinuovca. Ča prvo od sela vidiš, je naš stari hravski obrambeni turam. Kad djuojdeš dalje k selu, je prvi stan od Mate Slunskoga (Šulara je to nadimak od Schule, da su pri škuoli bivali). Dalje duojdeš k osnovnoj škuoli, va ku sam ja moje prve šetire lieta hodiv. Učili su nas nimški, hrvatski se nisam va škuoli učiv da mi hrvatsku škuolu nisme imali.
(fragment from Lipo Naše Selo, by Jozo Lawitschka, 2005: p.112)

Recollection of Frielištof after 56 years
When in my soul I walk across our Croatia village, I see the main street runs into Frielištof from Drinovac village. The first thing you see is our old monument dedicated to war dead from WW I. You go further toward the village, and there the house of Mate Slunski ("Šular" was his nickname, as was living next to our school). Further you approach to the elementary school, where I spend my first four school years. We were taught in German, we didn't learn Croatian, as we were not able to have a Croatian school.

painting of O. Ružička, a Croatian woman

Life of a painter

Othmar Ružička wurde am 7.November 1877 in Wien geboren.
(text below is cited from: http://portal.suedmaehren.at/wiki/index.php/Othmar_Ruzicka;
photo presented left is provided by Jozo Lawitschka)

Er war Maler und studierte auf der Wiener Kunstakademie. Oft reiste er nach Italien und Südmähren. Sogar Kaiser Franz Joseph I. kaufte im Jahre 1904 sein Bild "Weinlese in Pollau" ab. Im Ersten Weltkrieg wurde er Kriegsmaler und im Jahrekaufte er sich ein Haus in Fröllersdorf.Dort schuf er Werke wie "Feldarbeit". Nach der Vertreibung von dort imJahre 1945 war er völlig verarmt. Im Jahre 1949 wurde ihm derTitel Professor verliehen.

Im Laufe der Jahre erhielt der talentierte und europaweit bekannte Maler viele Preise:
Lampi-Preis (1897)
- Gundelpreis (1898)
- Silberne Füger-Medaille
- Königswarter-Preis
- Goldene Füger-Preis (1899)
- Dessauer-Preis (1906)
- Preache-Preis (1912/1914)
- Kleine Goldende Staatsmedaille (1913)
- Duschman-Preis (1937)
- Rompreis (1903)
- Goldende Staatsmedaille (1914)
- Goldener Lorbeer (1947)
- Große Goldende Staatsmedaille (1956)

Othmar Ruzicka verstarb am 4.November 1962 in Wien.

(translation in English)
He was a painter, graduated from the Wiener Kunstakademie. When young he often traveled to Italy and South Moravia. Even Kaiser Franz Joseph I in 1904 bought his painting "Weinlese in Pollau". During the WW I he served as a campaign-painter. In 1930 he obtained a house for himself in Frielištof, and established there his "fieldwork"-style painting. After getting ousted in 1945, he was plunged into poverty. In 1949 he was awarded the title of Professor.

In his lifetime, the talented and European-wide renowned painter was awarded many prises:
Lampi-Preis (1897)
- Gundelpreis (1898)
- Silberne Füger-Medaille
- Königswarter-Preis
- Goldene Füger-Preis (1899)
- Dessauer-Preis (1906)
- Preache-Preis (1912/1914)
- Kleine Goldende Staatsmedaille (1913)
- Duschman-Preis (1937)
- Rompreis (1903)
- Goldende Staatsmedaille (1914)
- Goldener Lorbeer (1947)
- Große Goldende Staatsmedaille (1956)

Othmar Ružičla passed away on 4.November, 1962 in Wien.

Othmar Ružička

Životopis jednoga umjednika

Ružička je 7.XI. 1877 va Beči na svit došav
Va Karlovoj crikvi je krsno ime Othmar dostav
Majka Theresia su ga na ov svit vinesli
A ćaću Wenzlu snjegovim sinom čuda radosti donesli.

Ur vrieda je biv jako inteligentan mladić
Govoriv je nimšku a češku rič kot starić
Umjetnost mu duoma ni sranjena ostala
Su ćaća Hobyslikar si njihovo vrime proganjali.

Kod mlad je on ur farbe rad mišav
A si je jako lipo šareno smišav
va daljem životu je se za slikara odlučiv
Stimi šareni farbami je se aj slikar viučiv.

Ljeti 1896 je va akademiju za tvorbu umjednost stupiv
U profesora Eisenmengera je jako sposoban mladac biv
I Pochwalski a Berger su vreda njegov talent uposnali
A sim drugim profesorom na dalje njim dali.

Srebrna a slata Fühgermedailija je bila njegove prva pohvala
Zato je mu 1903 naposlet stipendium za potriban Romput ostala
Stu pohvalu je to šlo puored tako dalje
Kod mlad junag je gledav da s pohvale nebude manje.

Na preporuku Eisenmenger je va naše lipo selo došav
Od koga on ni četrdet ljet dugo prošav
Va Frielištofi su se mu prateži a moda dobro vidili
Zato je ljudi va pratežah moljav pri zabavi a djeli.

I naše idiliše selo met rijakah Dinji a Jajšpici je mogav zdržati
Ale mi naše lipe Aue a naše selo si nisme mogli udržati
Ja ufam da ćeju njegove ulove slike va muzeah dobro peljati
A pro naše potomce a pokoljenje dugo očuvati.

Njegova Domäna je bila pretstavljati selskoga života
Njegovo truditi kot Genreslikar ni zaman ostala
Va ljeti 1948 je od predsjednik Karl Renner profesor natpis dostav
Va njegovom umjednickom zivoti je čuda djelav a malo sredstva imav.

Kot Frielištovac sam ja Ružički pri njegovoj djeli većkrat mogav kukati
Dans sam dragi spirač njegovi slikah ovo će saki mene rozumiti
Ja sam se po njegovoj smrti za njegovo umjetnictvo zav
A 1995 s vistavkami va Češkom a Nimškom za činjav.

Beč / Frielištof 31. I. 2004 Joza Lawitschka

Our Reverend Branko Kornfeind

Farnik mag.Branko Kornfeind



Trajštofi 29.II.1952 se rodiv
Crikvu seli hodiv
Ministrant u maši slušiv
Neg selo je odpustiv.

Studirav za teologa
Danas zastubnik Boga
Najpoznatiji farnik Hrvatov
Od svih Gradišćancov.

Farnik Pandrofa na Hati
U cieloj okolici poznati
Pri maši tamburicu igra
U crikvi zbor dirigira.

Ne nek pri prodiki ima silan glas
Aj pri molitvi naš očenaš
Škamle su pune pri maši
Čuda tuji dojdu, ne nek naši.

Lipe kiritofe sme skupa uživili
Tancali i hrvatski jačili
Pri naši spomeniki molili
Na cmitiri pokojnih si spominili.

Pro nas Hrvate, je Moravsko
Je to naš farnik od kolo Hatsko
Brankom će se naša fara skonit
Kad će poslidnjemu naš svon svonit.

Dvakrat sme putovali Mariji Trihrasćenskoj
Našoj Majki Bojoj nebeskoj
Prig sto ljet sme tamo hodili
Našu Pietu k Milosrdnoj Majki nosili.

Dragi Branko čuda ljeta tebi željime
Dokle se mi Frielištofci od tebe lučime
Bog će tebi zdravlje udržati
Vjerniki tvoje maše i prodike poslušati.

Beč- Frielištof 31.I.2009 Joza Lawitschka

Shodišće u Trihrasti 2004. farniki su Branko Kornfeind, Ferdinand Takač, farnig u Trihraste Robert Bösner, organizator je biv Joza Lawitschka Frielištofa. Pilgrimage festival in Trihrast, 2004. conducted by clergymen mr. Branko Kornfeind, Ferdinand Takač, Robert Bösner; organized by Jozo Lawitschka from Frielištof.

...a long time ago in Dobro Pole

A. Malec, "O moravských Hrvátech", Česky Líd, XIX, 1910, 384
A. Malec "On Moravian Croats" Česk Líd, XIX, 1910, p.384

Pogled na dvoř hiže Jaková Siča v Gutfjeldě č. 36. Trjetna.
V levo: komory a stáje, V rohu (nugli*) studně.
V právo : obydlí s »vijamom« a vedle něho vrata průjezdní.
Fotografoval farář Al. Malec.

**

The yard of house of Jakov Siča in Dobro Pole, no.36/3.
Left: chamber and stable, a well on the corner,
Right: dwelling place with "vijam", and a gateway for carriage next to it

DIJASPORA Moravski Hrvati
dobivaju svoj kulturni centar 60 godina nakon raseljavanja

Hrvatski dom za moravske Hrvate ■
Moravski Hrvati, poput ostalih gradišćanskih Hrvata
u novu domovinu preselili su se u 16. stoljeću
Marijan LIPOVAC (Vjesnik, 04,12,2008, str.25)

Moravski Hrvati, najsjeverniji ogranak Gradišćanskih Hrvata u petak će napokon dobiti svoj dugo očekivani kulturni centar
— Hrvatski dom koji će u selu Jevišovki svečano otvoriti hrvatski premijer Ivo Sanader. Dom će se nalaziti u nekadašnjoj zgradi župnog ureda čiju kupnju i uređenje je financirala hrvatska vlada, i u njemu će se izložiti predmeti tradicionalne kulture hrvatske manjine, od narodnih nošnji do raznih predmeta, fotografija, pisama i pisanih dokumenata.
Hrvatski dom »To će biti muzejska i dokumentacijska zbirka hrvatske manjine u Češkoj. Svi su pozvani na prikupljanje povijesne građe, a stručni nadzor nad njenom obradom, konzerviranjem i načinom prezentacije preuzet će Regionalni muzej u Mikulovu s kojim hrvatsko veleposlanstva obavlja potrebne konzultacije oko adaptacije prostora i njegova opremanja. Pored toga, Hrvatski dom će imati svoju knjižnicu, prostor za sastanke, predavanja, izložbe«, kazao nam je hrvatski veleposlanik u Češkoj Marijan Ramušćak. Pritom posebno ističe zasluge Josefa Lavičke iz Beča koji redovito obilazi rodnu Jevišovku i prikuplja materijal za buduću zbirku. Otvaranje Doma prilika je za podsjeæanje na tužnu sudbinu hrvatske manjine u Češkoj, čiji pripadnici su nakon više od 400 godina života među Česima i Nijemcima 1948. raseljeni u 118 mjesta širom Češke kako bi im se zatro svaki trag. Raseljeno je 306 obitelji, a u svakom mjestu moglo ih je živjeti najviše tri. Dobar poznavatelj problematike moravskih Hrvata, publicist Franjo Vondraček koji je prije nekoliko godina o njima snimio dokumentarni film podsjeća da su Moravski Hrvati poput ostalih gradišćanmentima Hrvati prvi put spominju 1539. Na njihovim posjedima nastaju sela Chorvatská Nová Ves, Hlohovec i Poštorna. U Moravskoj su Hrvati unaprijedili poljoprivredu, a posebno su se istaknuli kao vinogradari.
Već krajem 17. stoljeæa poèeli su germanizacija i bohemizacija Hrvata, tako da je 1918. Hrvata u Moravskoj bilo tek 1700, uglavnom u tri sela - Dobré Pole, Nový Prerov i Frelichov, ili hrvatski Frielištof«, kaže Vondraček. Tragedija moravskih Hrvata počela je 1938. kad pogranični dijelovi Češke postaju dio nacističke Njemačke. Izbijanjem Drugog svjetskog rata Hrvati su bili prisiljeni odlaziti u Wehrmacht i boriti se na istočnom bojištu gdje su mnogi ostavili živote. Zbog toga su nakon obnove Čehoslovačke 1945. proglašeni kolaboracionistima i kao što su Nijemci Benešovim dekretima iseljeni u Njemačku, slična sudbina zadesila je i Hrvate. U Frielištof su doseljeni Slovaci iz Rumunjske i Bugarske, a selo je promijenilo ime u Jevišovka prema istoimenom potoku. Najmasovnije iseljavanje Hrvata uslijedilo je nakon što su komunisti u veljači 1948. potpuno preuzeli vlast u Čehoslovačkoj, a položaj im je još više otežao sukob Tita i Staljina zbog čega su Hrvati uz raniju optužbu za suradnju s nacistima optuženi i da simpatiziraju Tita. Raseljeni diljem Češke, mnogi Hrvati u doba komunizma prešućivali su svoje porijeklo ili čak izbjegavali kod kuće s djecom govoriti hrvatski, što je pridonijelo gubljenju hrvatskog identiteta i daljnjoj asimilaciji. Situacija se promijenila nakon pada komunizma kad su mnogi Hrvati podnijeli zahtjeve za povratak oduzete imovine, no zahtjevi su im odbijeni, budući da su u doba komunizma dobili odštete koja su, međutim, bile više nego simbolične jer su iznosile tek nekoliko kruna. Moralnu zadovoljštinu Moravski Hrvati dobili su 6. rujna 1999. kad je vlada premijera Miloša Zemana utvrdila da je njihovo protjerivanje bilo »čin politièki motiviranog nasilja prilikom kojega je došla do izražaja primjena principa kolektivne krivnje, koji je u suprotnosti s temeljnim ljudskim i građanskim pravima«. Vlada je poručila da progon Hrvata smatra nehumanim i izrazila »žaljenje zbog nepravdi i krivnje što su pogodile hrvatsku manjinu u našim zemljama« te je financijski pomogla postavljanje spomenika na groblju u Jevišovki na koji su uklesana prezimena svih Hrvata koji su nekad živjeli u tom selu. Moravskih Hrvata danas ima oko 800, a mnogi od njih okupljaju se svake prve nedjelje u rujnu u Jevišovki povodom blagdana mjesne zaštitnice sv. Kunigunde kad se obilježava Dan hrvatske kulture. Osim na groblju i u crkvi, od sada æe se moæi okupljati i u Hrvatskom domu koji æe trajno podsjećati da su prostore južne Moravske do prije 60 godina nastanjivali Hrvati.

PISMA, SJECANJA, PJESME, JEZIK

PISMA, SJECANJA, PJESME, JEZIK

Milo Vašak

»Meni je naša hrvatska rič najlipša« Ja i moja žena sme Hrvati z Morave, z Frielištofa a Prerave sela za ke ste pisali v petnajstom broju Hrvatskih Novin (br. 15/85). Mi na Moravi zopet malo drugačije govuorime aj pišem. Naše dužičko »o« je »uo« a nikada naše dužičko »i« je »ie«. Zato Frielištof nebo bi se moglo i pisat Frijelištof a ne Frelištof. Meni je naša hrvatska rič najlipša od sih drugih riči.
(D. Pavličević, Moravski Hrvati, str.303)

O.Ružička

Croatian is for me the most beautiful language. My wife and me are Croats from Moravia, from Frielištof and Prerava villages,
on which you have written an article in Hrvatske Novine, no.15 (1985). We talk and write a little bit differently. Our long "o" is "uo" and sometimes
our long "i" can be "ie". That's why Frielištof might be written as Frijelištof,
but not as "Frelištof". Croatian is for me more beautiful than any other languages.